Karakter/ identitet/ maska: utjecaji i mogućnost samostalnog djelovanja

i.
Pojedinca možemo promatrati kao svojevrsnog glumca koji raspolaže izvjesnim repertoarom maski. One mu svojom promjenjivom pojavom i polifonim glasom omogućavaju komunikaciju s kolegama glumcima i/ ili publikom. Ograničeni repertoar maski svakog pojedinog glumca označavamo sa Ja/ drugi, karakter, ličnost, identitet/ identiteti.
Iz tog zamišljenog totaliteta ličnosti (osobe) lako bismo mogli izlučiti sastavne dijelove, pojedine aspekte koje nazivamo crtama karaktera. Karakterne crte manifestiraju se kao ponašanje i tjelesni stav. Ponašanje i tjelesni stav društveno su uvjetovani.

ii.
Ono što se naziva identitet pojedinca pripovjedna je struktura stvarana na binarnoj opreci Ja : Ne-Ja/ Oni/ Drugi, a očituje se u relativno originalnom skupu obrazaca mišljenja, osjećanja i djelovanja (tijela). Pod identitetom/ karakterom smatramo specifičnu osebujnost osobe, tipičnu strukturu, izraz cjelokupne osobne prošlosti, stereotipne načine akcije i reakcije, nečiji manje-više automatski način ponašanja.
Pojam „KARAKTER (Caractere) Dolazi od grčke riječi utiskivanje, urezivanje. To jest, ono što je priroda urezala u nas“ (Voltaire). Ukoliko ovu Voltaireovu „prirodu“ shvatimo kao društvo (koje je čovjekov prirodni okoliš) karakter/ identitet/ maska jasno će nam se ukazati kao površina dodira, površina kontakta, površinu podvrgavanja i površinu otpora, roman o osobnoj povijesti komunikacije s okolinom. Ta površina je mjesto na kome se silnice Ida (libido, nagoni tj. električni impulsi) sudaraju s realnim društvenim zahtjevima, odnosno, sa zahtjevima Superega (pounutrenje društvenih normi koje, po prirodi stvari, zahtijevaju ograničavanje impulsa).
U tom je smislu (duševni) sukob konstitutivan “kako za čovjeka, tako i za postajanje čovjekom. U svojoj biti, svaki se duševni sukob sastoji od nagonske želje, te od obrane upravljene protiv nje. Svaka nagonska želja nužno sadrži i seksualnu dimenziju” (Reiche).

iii.
Seksualnost djece psihoanaliza smatra osnovnim izvorom budućih frustracija, unatoč tome što je ista u javnom diskursu većine društava prešućena, ako ne i otvoreno negirana. Ego djeteta potiskuje jake genitalne želje zbog straha od kazne (od prijekornog pogleda, verbalnog ukora, odbijanja ljubavi do fizičke kazne).
Da bi se potiskivanje održalo ego se mora preobražavati, mora očvrsnuti psihički i, kao što ćemo vidjeti, doslovno, fizički, obrana mora poprimiti “trajno djelatan, automatski karakter” (Reich). “Najbitnije je u toj borbi da ego, u svojim naporima da posreduje između neprijateljskih strana u svrhu samopotvrđivanja, baš one objekte vanjskog svijeta koji načelu ugode ida priječe put uzima u sebe i zadržava ih kao moralne posrednike, kao superego. Stoga, moral ega je sastavnica čije podrijetlo nije u idu tj. ne razvija se u narcističko-libidnom organizmu, nego je strani sastavni dio posuđen od nametljivog i prijetećeg vanjskog svijeta” (Reich).
Karakter/ identitet stvoren je zadobivenim društvenim ozljedama i naučenim načinima izbjegavanja istih, utiskivanjem ožiljaka u meko tijelo ega. Strah od mogućih budućih povreda, iako prvenstveno pojava uma (psihičko stanje straha) manifestira se fizički, kao pamćenje tijela koje se kao trzaj ispoljava automatski/ refleksno, postaje trajna crta karaktera, svojevrsno “očvrsnuće” (Reich).
Ukoliko karakter/ identitet čine stereotipni načini akcije i reakcije, nečiji manje-više automatski način ponašanja, postavlja se pitanje imamo li mi stav ili on zapravo ima nas? Koliko je našeg ponašanja doista pod našom svjesnom kontrolom? Imamo li u konačnici mi karakter ili karakter ima nas? I čemu točno u tom slučaju učimo našu djecu?

Enkulturacija, kultiviranje (energije)

society_of_the_spectacle

i.
Wilhelm Reich u Analizi karaktera (1987) navodi kako Lamarck razlikuje autoplastičku (organizam mijenja sebe) i aloplastičku (organizam mijenja svoju okolinu: tehnologija i civilizacija) prilagodbu u psihičkom životu. Ovu Lamarckovu podjelu kasnije preuzimaju i Freud i Ferenczi.
Prilagođavanje, mijenjanje sebe, izgradnja karaktera autoplastička je funkcija koju većinom pokreću smetnje i neugode iz vanjskog svijeta, a služi izbjegavanju neugode (Unlust), Continue reading

Skica za proučavanje užitka

i.
Seksualni se užitak „proteže izvan pojedinca, na društvene odnose i institucije koje nadilaze individualnu sudbinu“ (Abramson, Pinkerton).
Historijske su institucije podruštvenile, politizirale, historizirale i kolonizirale seksualnost, tu prirodnu funkciju potrage za užitkom, te se iz tog razloga problem/ pitanje ljudske seksualnosti, koji se u ovom svijetu navodno dokinutih metanaracija pokušava nametnuti kao isključivo seksološki ili isključivo psihološki, razotkriva kao Continue reading

Konstrukcija identiteta, teme i anateme

i.
Identitet pojedinca pripovjedna je struktura stvarana na binarnoj opreci Ja : Oni/Drugi, a očituje se u relativno originalnom skupu obrazaca mišljenja, osjećanja i djelovanja (tijela). Slijedom toga da smo kao ljudska bića odmah po rođenju učinjeni dijelom većih društvenih cjelina, naši osobni identiteti nužno nastaju kao dio šire narativne strukture koju nazivamo kolektivni identitet. Continue reading

Bakhe i Bakanalije

bakhe_tympanon

i.
Bromios (Neobuzdani, Silni, Bučni) je i Agrios (Divlji) i Mainomenos (Mahnit, Lud, Bijesan) odakle se izvodi i pojam korišten za označavanje žena koje su težile komunikaciji s Bakhom: meneade. Termin bakkhoi koristio se za sljedbenike općenito, neovisno o spolu/ rodu. Continue reading