Skica za proucavanje užitka

i.
Seksualni se užitak „proteže izvan pojedinca, na društvene odnose i institucije koje nadilaze individualnu sudbinu“ (Abramson, Pinkerton).
Historijske su institucije podruštvenile, politizirale, historizirale i kolonizirale seksualnost, tu prirodnu funkciju potrage za užitkom, te se iz tog razloga problem/ pitanje ljudske seksualnosti, koji se u ovom svijetu navodno dokinutih metanaracija pokušava nametnuti kao isključivo seksološki ili isključivo psihološki, razotkriva kao izrazito politički, kao problem/ pitanje cjelokupnog društvenog uređenja.
Iz tog razloga valja analizirati mehanizme kojima se konstruiraju kolektivni i pojedinačni identiteti, mehanizmi kojima se ljudska osoba kultivira, civilizira.

ii.
Razne podjele na «zasebna područja» društvenog života možda jesu svojevrsna nužnost znanstvenog promatranja, no prilikom procesa razumijevanja na umu valja držati da su granice uvijek svojevrsno nasilje nad stvarnošću.
«Društveni zakoni kretanja ne mogu se demonstrirati pomoću «idealnih slučajeva», pošto je kretanju i pokretnome upravo svojstveno to «onečišćenje» (proturječnost)» (Brecht). Totalitet društvenog života sastavljen je od mnoštva raznorodnih fenomena koji jedni u druge implodiraju, urastaju i miješaju se.
Pretpostavka «čistog programa» u području društvenih znanosti apsolutno je bespredmetna. Takav se idealni program u realnosti uvijek pokazuje kao porozan, inficiran, onečišćen.
Isti princip infekcije primjenjiv je na «klasnorobnu strukturu kapitalizma» koja «nije samo pojava ograničena na konkretno «područje» ekonomije, već strukturalni princip koji nadoodređuje društveni totalitet, od politike do umjetnosti i religije» (Žižek).

iii.
Pitanje sociokulturne analize seksualnog života kvalitativnog je karaktera: pitanje nije postoji li on i u kojoj frekvenciji pojavnosti, već «sa kakvim unutrašnjim stavom i u kojoj socijalnoj okolini» (Reich) se odvija.

Seksualna energija (i njeno «otkriće» na Zapadu)

Wilhelm-Reich-2

i
Dr. Sigmund Freud svojim je knjigama Tumačenje snova (1900.) i Tri rasprave o teoriji seksualnosti (1905.) u značajnom stupnju odredio smjer daljnjeg razvijanja znanosti i umjetnosti zapadnog kulturnog kruga. Potencijal društveno-kritičkog značaja Freuda nije zanemariv niti danas; teme kao što su primat seksualnih nagona u čovjekovom duševnom životu, seksualnost djece i kritika koncepta normalnosti i danas u sebi nose tu subverzivnu potenciju. Continue reading

Fragmenti ljubavnog diskursa

love

i.
Fragmenti ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa prvotno su objavljeni 1977. godine pod nazivom Fragments d’un discours amoreux.
Barthes Čitatelju razotkriva strukturu u pozadini diskursa ljubavnika, mit na djelu, prokazujući ideju Ljubavi i njeno prevođenje u svakodnevni život kao nužno represivne sistemske blokove (kao što je represivan i sam jezik). Ovaj tekst stoga je i revolucionaran, ili barem ima potencijal tako djelovati. Continue reading

Konstrukcija identiteta, teme i anateme

i.
Identitet pojedinca pripovjedna je struktura stvarana na binarnoj opreci Ja : Oni/Drugi, a očituje se u relativno originalnom skupu obrazaca mišljenja, osjećanja i djelovanja (tijela). Slijedom toga da smo kao ljudska bića odmah po rođenju učinjeni dijelom većih društvenih cjelina, naši osobni identiteti nužno nastaju kao dio šire narativne strukture koju nazivamo kolektivni identitet. Continue reading

Žena u antičkom teatru

110women

i.
Feministička kritika je već zarana uočila tijelo kao mjesto rascjepa prividnog jedinstva na glumca i ulogu, osobu i masku, spol (biološki nadan) i rod (konstruiran izvedbom, odnosno, njenim ponavljanjem). U slučaju klasičnog grčkog kazališta ovaj rascjep možda je lakše uočljiv no drugdje, zbog proste historijske činjenice da su tragedi bili samo i isključivo «ljudi», što će reći ne robovi i ne žene. Continue reading

Katharsios, the Liberator

ariadne_dionysios

i.
One of the basic terms of Aristotelean poetics, katharsis, is based on one of the many names of Dionysos: Katharsios, which means The One that sets free, Liberator.
The term katharsis itself therefore shouldn’t be considered outside the (religious) system in which it was created, and where it is only one of many gods names. Continue reading

Bakhe i Bakanalije

bakhe_tympanon

i.
Bromios (Neobuzdani, Silni, Bučni) je i Agrios (Divlji) i Mainomenos (Mahnit, Lud, Bijesan) odakle se izvodi i pojam korišten za označavanje žena koje su težile komunikaciji s Bakhom: meneade. Termin bakkhoi koristio se za sljedbenike općenito, neovisno o spolu/ rodu. Continue reading

Dionizov kult, razmatranja o podrijetlu i utjecaju

grcka_kemet

i.
Svjetske mitologije u sebi sadržavaju mnoge Dionizove alopersonaže ili «zamjenske ličnosti». Alopersonaž je termin koji su uveli Ivanov i Toporov, ruski filolozi i članovi Tartu-moskovske škole semiotike.
U indijskom panteonu tako pronalazimo Dionizova pandana Šivu koji svojim plesom razara i nanovo kreira svemire. Šiva je također pokrovitelj plesa i kazališta, Continue reading

Dioniz Bakho

640px-PSM_V51_D247_Dionysos_from_the_choragic_monument_of_lysicrates

i.
Po nekim verzijama sin Semele, Zeusove svećenice, i Zeusa, po drugima pak sin Perzefone i Zeusa, a u Eleuzijskim misterijama sin Demetre i Zeusa, božanstvo koje se nikada ne može dovoljno dobro imenovati, jer on je Arretos (Neizrecivi) i Polyonomos (Onaj koji ima mnogo imena), Dioniz, Bakho, Bromije, zakonodavac, civilizator, tješitelj, bog opoja, paradoksa, kazališta, maski, agrikulture, vegetacije i vlage. Continue reading

Mehanizam zadušne žrtve, uspostavljanje obreda i tragedije

planine_Ida

i.
Obred je, po Girardu, grubo rečeno, ponavljanje prvobitne žrtve. Prvobitna žrtva je prinesena kao zadušna žrtva u trenutku kada je zajednici već prijetilo uništenje jer je bila zaražena nasiljem svih protiv sviju. Nasilje ima snažan mimetički karakter te ga je stoga gotovo nemoguće zaustaviti kada se jednom pojavi. Da bi se ubuduće spriječilo nasilje svih protiv sviju, ili esencijalno nasilje koje može uništiti zajednicu, ustanovljen je mehanizam zadušne žrtve. Continue reading